„Oluja“: Umesto reči utehe i zahvalnosti…

„Oluja“: Umesto reči utehe i zahvalnosti

Ovih dana navršava se još jedna godišnjica od hrvatske vojno-policijske operacije „Oluja“ tokom koje je, početkom avgustu 1995. godine, desetine i desetine hiljada Krajišnika izbeglo mahom u Srbiju.

Hrvatska će i ove godine slaviti, a Srbi – Krajišnici će  ta dešavanja obeležiti komemorativnim skupovima što u Srbiji, što na raznim stranama sveta.

Uz pijetet prema svim nastradalima u toj operaciji, umesto reči utehe, ali i zahvalnosti državi i narodu Srbije što izbeglim sunarodnicima u tim trenucima nesebično pružiše ruku, prenosimo priču “Priznanje”, objavljenu u dnevnom listu “Politika” pre dve godine, novinara Petra B. Popovića i ilustraciju Dragana Stojanovića, kao svojevrsno podsećanje na te tragične događaje…

—————————————————————————————————————————————-

Priznanje

 

 

 

Kad god mu, veli Pero, to je onaj što je prije rata bio spiker u gradskom radiju, evo i sad poslije više od 20 godina od one olujne noći, padne na um njegov pasić Miki, dozove mu u sjećanje lijepe i bezbrižne dane u Zavičaju, koji vijekovima unazad bijaše postojbina njegovih predaka, a gdje on više ne odlazi jer gotovo nikog od svojte tamo sada nema.

Da je nekom promakla ova vremenska odrednica iz prve rečenice, taj bi sigurno u prvi mah zaključio da Pero pripovijeda o periodu djetinjeg uzrastanja, ali ne – bio je to u vrijeme već u ozbiljnim godinama kad se s tim svojim cukom više nije igrao, no mu je svejedno bio drag, pa ga je baš zato često znao pomilovati dok mu se, dočekujući ga ili ispraćajući veselim lajanjem isred kuće, ta umiljata beštija razdragano motala i skakutala oko nogu i podmetala mu njuškicu pod ruku…

*****

Ćaću je, priča Pero, te olujne noći između 4. i 5. avgusta ’95. godine, dovezavši se na kratko iz radija da na brzinu pokupi neke najosnovnije stvari, zatekao kako zaključava konobu i ulazna vrata od njihove kuće, sazidane krajem 50-ih i početkom 60-ih godina prošlog vijeka, na brežuljku više teretne željezničke stanice, i tako su, kaže, krenuli da sustignu familiju, misleći da će se brzo vratiti. Računali su: dok prođe to čudo, možda već sutra-prekosutra, najkasnije za dva-tri dana, a pasić i ne oglasivši se ostade u avliji… Da li su mu u toj preši i haosu – slijepi kod očiju, nije im bilo ni na kraj pameti da će se zbiti ono što će se zbiti – otvorili zadnja vrata od „stojadina“ da i on uskoči, danas je, čak i kad bi taj podatak nekom nešto značio, teško reći. Bojao se Miki zvuka ispaljenog metka i može se samo nagađeti kako se jadničak osjećao tog dana dok je tutnjala „Oluja“ i kakava se drama odigravala u njegovom psećem mozgu, samo o tome u toj ludnici nije bilo vremena da se razmišlja, imalo se preča posla… Svi su izgledi da nije pokazivao bogznakakvu želju da pođe, računajući valjda da neko mora ostati da čuva kuću, šta li… Ili se to samo činilo da je tako… Bilo kako bilo, ništa od svega toga nije skroz pouzdano i što god da se kaže neće biti prava istina, nego samo bespotrebno trošenje riječi. Uzaludno je pitati i uzaludno čekati odgovor, pa otuda i ove učestale tri tačkice iza nekih rečenica…

A, kad ga se u izbjegličkoj koloni još te noći Pero prvi put sjetio, ako ga se uopšte sjetio, bilo je već kasno i ništa se više nije moglo učiniti, osim tješiti se nadom da će se nekim čudom, kao što je, kako je kasnije saznavao, bilo slučajeva, uputiti za njima i stići ih negdje usput, poslije stotina i stotina pređenih kilometara…

Al’, zađavola, ne bijade tako, nije Miki bio te sreće, mada se u tim trenucim, razumljivo, još ne zna šta će se desiti s tim pasićem.

Valja sad preskočiti neke epizode koje su uslijedile kad su protrljali oči, jer nisu za ovu priču…

*****

Nije Miki bio neki rasni pas s pedigreom, ma kakvi, ništa posebno, obični mješanac, omalešna smeđa kućna džukelica, može se bez po muke zamisliti kako izgleda; mogao je, za pasji život, imati, što se kaže, dobrih godina, ali mu svejedno, ponavlja Pero, i danas dođe žao što ga onda ne povedoše sa sobom, pa gdje ga ostavili, da ostavili….

Donijeli su ga još kao štene od nekih poznanika iz Bosanskog Grahova, pa su ga zato isprva zvali Bosanac, ali je ubrzo, potpuno neosjetno, prevagnula navika da ga po uzoru na imena svih dotadašnjih pasića u njihovoj kući prozovu – Miki, iako je po njegovu izgledu više odgovaralo da su ga krstili kao Žućka. Služio je, kao i u svakoj provinciji, tek zato da lajanjem oglasi da neko nepoznat prolazi ispred kuće ili da osujeti kakvog čagljića ili zalutalu lisicu kod kokošinjca. Zna tačno, kažu ljudi, beštija da osjeti ko je voli i ko je prijatelj kuće, a ko ne, pa se tako, po nekom svom pasjem zakonu, ponašao i Miki. Nabasa neko devorni, njemu nesimpatičan – on da se rastraga od lajanja. Ukućani na njega:

– Miruj, Miki, lezi, lezi! – al’ džaba.

– Bil ujio? – pita nepoznati.

Drugom zgodom, naiđe mu neko drag, on samo maše repićem i potura njuškicu da ga taj pomazi, rastopi se od umiljatosti…

Perina djeca su se s njim valjala po travi ispred kuće, više Acka, koja bijaše pošla u školu, nego mlađi Petar, tek izašao iz pelena, vukući ga za rep, i vičući mu: „Daj šapu, Miki, lezi Miki“ – Petar je u stvari tepao: „Daj sapu, Miki, daj sapu“! – ali se on tome, iz nekog svog razloga, nije dao naučiti, nego ih je samo njuškao i oblizivao jezikom po obraščićima, skačući potom ko sumanut čas amo, čas tamo… Ustremi se odjednom u toj idili na kakvu kokoš i leta za njom dok mu ne dosadi, pa se onda ukopa u mjestu, izvije se unatrag, a njušku položi na spuštene prednje nožice i samo što ne kaže: „Ne boj se, bona, neću ti ništa, samo se zajebavam!“

Vjerovao neko ili ne, izgledao je u tim trenucima kao da se smijulji.

Ma, piš živi.

Kad bi veterinar Špiro jednom godišnje, obično u jesen, dolazio da ga pelcuje, Miki bi tačno predosjećao razloge njegove posjete, ali da sve bude čudnije, tad nit’ je na njega lajao, nit’ je bježao, nego bi ćutke podvukao repić i šćućurio se pod Špirinim autom; nikakvo vabljenje, zviždukanje ili nuđenje ma kakvom hranom nije ga moglo odatle izvući i sve dok ga Špiro ne bi zovnuo po imenu i rekao: „Ajde, blago meni, da te bocnemo za tvoje dobro“, on sirota’ ne bi mrdao, pa je Perina mater znala ponoviti da ništa pametnije od njega nema i da mu nikakvo čeljade nije ravno.

Evo ga, laje li ga, laje kod nekog grma u šumarku iza Perine kuće, satra se od lajanja, štekće da sve gori, ali ne ljutito i bijesno režeći kako to pas zna činiti, nego – Bože dragi! – da privuče pažnju… U kući pomisle da je naišao na kakvog ježa, pa ne zna kako da se izbori s njim, međutim – ne! Priđe napokon Perina mater tom grmu da vidi koji je vrag, kad ono neka koka tu, mimo gnijezda, snijela jaje!

Čudo je bio taj Perin cuko Miki.

U proljeće kad sve probehara i Perin ćaća češće počne odlaziti obrađivati vinograd u njihovom selu B., nekih 40-ak minuta pješke od grada, Mikija bi vezali ispred njegove, od starih daščurina sklepane, kućice, da ga zavaraju da ne bi išao s njim, ali taj štos, kako ćemo uskoro saznati, kod njega nije palio. Jer, čim bi ga poslije sat-dva odvezali s lanca, kako bi svima dodijao svojim lajanjem i tužnim cviljenjem, on bi trkom, sve zabacujući zadnjim nožicama u desnu stranu, pohrlio u tom pravcu. Preplivao bi Krku, budući da  željezničkim mostom na pruzi za Split nije htio proći ni za živu glavu (mora da ga je neki voz dobro isprepadao), pa bi preko voša i livada i, samo njemu znanim, krivudavim poljskim puteljcima i prečicama prelazio kilometre i kilometre i stizao u njihov vinograd. Pred smiraj dana, čim bi Pero svojim „stojadinom“ došao po ćaću, parkirajući uz među kod vinograda, on bi se hitro u jednom skoku popeo na prednju haubu i tu, bojeći se valjda da ga ne ostave, pružekno koliko je dug i širok, njuškicu spuštio na prednje nogice i  bludeći okicama mirno čekao da pođu nazad. (Kao, što je sigurno – sigurno je!) A, prije no što će za koji minut i njemu otvoriti vrata auta da se smjesti na zadnje sjedište – nije im preostajalo ništa drugo – Miki je skakao od dragosti, kao po žeravici, sve brišući blatnjave šapice o travu… (Ko bi imao srca da ga ne poveze!?)

Poslije su, u takvim zgodama, odustajali od pokušaja da ga vežu, jer bi svaki put kad bi to činili on tjerao po svome i do tančina se sve iznova ponavljalo.

Da čovjek, stvarno, ne povjeruje.

Ah, da, ostala je, kako priča dalje kazuje, jedna jedina slučajno sačuvana fotografija na kojoj je ovjekovječen Miki. Na njoj Perin stari, tada, dabome, dvadesetak godina mlađi, vuče neke grančine ka sušari, unuk Petar mu bajagi pomaže, a pasić zagrizao jednu granu i očito tegli na svoju stranu…

Prekotiljao je Pero jedan dan dvije kutije od cipela s nekim dragim uspomenama, pregledao je svaki papirić koji je tu ostavio, al’ tu sliku, ko za inat, nije našao. Perina djeca, sada već odrasla, tvrde, s druge strane, da cuke na toj fotki garant i nije bilo, makar je Pero ubijeđen da jeste, a stari se, naravno, kako gazi prema devedesetoj, ne sjeća ni mnogo važnijih stvari, a kamoli slike s tim čudesnim stvorom, pa onda ispada da je ta fotografija, ni manje ni više, nego izmaštana, ne samo za ovu priču.

Možda i jeste, ko zna…

*****

Rijetko je Pero o svemu tome do sada pričao, a evo, kako i on zalazi u godine i postaje sve stariji i sjetniji, spopada ga, kaže, potreba da javno prizna da će vazda žaliti i da sebi nikada neće oprostiti što one olujne  noći sa sobom ne povedoše tog njihovog pasića Mikija.

Pravog odgovora na pitanje svedeno u samo četiri  riječi koje Peru, pored niza drugih, svih ovih godina muči – Zašto ga ne povedosmo? – ni danas, nažalost, nema. Lako bi nekome, pogotovu sa ove vremenske razdaljine, ko sve one strahote nije proživio, naknadno bilo reći: „Gdje im je pamet bila!?“, a onome ko jeste ne treba ni objašnjavati, znaće o čemu se tu govori…

Uostalom, rekli smo da ćemo neke epizodice preskočiti… Bilo, ne ponovilo se.

U međuvremenu se štošta toga promijenilo, iz dana u dan iščezavaju polako i one najčvršće spone sa Zavičajem, ali Pero i dalje katkada pomisli na njihovog umiljatog cuku Mikija.

Kako zalazi u godine i postaje sve stariji i sjetniji, spopada ga, ponavlja po ko zna koji put, potreba da javno prizna da će vazda žaliti i da sebi nikad neće oprostiti što one olujne noći, kad još nije ni slutio da to neće na dobro izaći, sa sobom ne povedoše tog njihovog pasića Mikija.

Kao da će mu to priznanje pomoći da zaboravi ono što se zaboraviti ne može: nije bilo prošlo ni pet-šest dana nakon „Oluje“, u Velikom Gradu do njih će od nekih poznanika stići glas da su Mikija ubili; tada desetogodišnjoj Acki, koja je grcajući od suza neutješno jecala, nisu ni smjeli reći pravu istinu: da su ga kad je prošla vojska, ispred zgarišta njihove zapaljene kuće, našli obješenog.

 

(Visited 307 times, 1 visits today)

You might be interested in